Čudesna jestiva voda je novi ultra hit!

 

Dnevnički zapis 15. travanj 2017.

Čudesna jestiva voda je novi ultra hit!

 

Čudesna kugla jestive vode uskoro će riješiti jedan od najvećih ekoloških problema, priča je koja širi optimizam internetom. Ili se to ipak dogoditi neće …. ?

 

Čudesna jestiva voda novi je ultra hit!

 
 
Trenutno najveća globalna start up senzacija zove se Ooho! Radi se o jestivoj vodi, bolje rečeno o jestivoj “boci”.

Boce zapravo nema. Voda se nalazi u prozirnoj elastičnoj jestivoj membrani bez okusa i mirisa.

Membrana je načinjena od ekstrakta morskih algiFizika tekućina sama po sebi oblikuje ju u savršenu formu – kuglu.

Vodu dakle popijet u jednom gutljaju, membranu progutate. Savrešen projekt na koji se investitori lijepe, da se lijepo izrazim, kao muhe na kolač.

Logično jer mediji širom svijeta objavljuju priču o patentu koji ogromne količine odbačenih plastičnih boca koje se zastrašujućom brzinom šire oceanima čine izlišnima.

Milijuni oduševljenih sljedbenika klikaju video demonstraciju fascinantne kugle. Crowdfunding ulagači već su prešli tisuću i dalje se množe.

Izumitelji Skipping Rocks Lab patentirali su Ooho i već uživaju u slavi i novcu i prije komercijalnog lansiranja jestive vode.

Novac nije problem, vodena kugla bi se mogla pojaviti na tržištu uskoro, čak i brže od prvotnih predviđanja.

Ili možda ipak ne bi?

Nasuprot općim uzdasima oduševljenja javio se i glas zluradog inteligentnog skeptika koji je točno odredio vrijeme kada će vodene kugle preplaviti police trgovina.

Kada?

Nikada!

Savršena membrana ipak nije savršena.

Da bi funkcionirala mora se lako progristi.

To ju čini osjetljivom u transportu do trgovine i od trgovine kada ju kupac kupi.

“Package-free” vodu dakle ipak treba pakirati!

 

Pogledajte video:

 

 

Vaš Gastronomad Rene Bakalović

 

Dnevnik Gastronomada by Rene Bakalović powered by Gastroposao.eu

Lička kuharica i na nebu i na zemlji

 

Dnevnički zapis 10. travanj 2017.

Lička kuharica i na nebu i na zemlji

 

Predstavljen projekt LQ – Lika Quality

 

 

Ličku sam kuharicu prije nekoliko godina gromoglasno najavio i potom utihnuo zajedno sasvojim istomišljenicima.

Ambiciozna kuharica zamišljena je u dva dijela: u prvome se iznosi prikupljeno i obrađeno nasljeđe. U drugome se pokazuje što se na nasljeđu i još više što na vrhunskim regionalnim sastojcima dade pripraviti.

Divan projekt, šteta što ga nismo ostvarili, uvijek cmizdrim kada me put nanese u Liku.

Prošloga sam vikenda ostao zaprepašten: kuharica je praktično gotova, barem onaj njen najzahtjevniji dio.
U međuvremenu su naime ostali Gastronomadi ne samo proučavali ličku gastronomsku ostavštinu nego su i osmislili čitav moderni jelovnik. Zamišljeno, skuhano!

U Ličkoj su kući na Plitivicama prošloga vikenda kuhali, podučavali, prezentirali i kušali fantastična nova lička jela.

Temljna je tema bila lička buša i lička pramenka.

Da priča bude još ljepša ovaj je gastronomski vikend dio velikog projekta o čemu ćemo podrobno izvještavati.

O polazištima projekta  pogledajte sažeto u videu.


Interview s g. Tomislavom Kovačevićem, voditeljom Lag Lika

 
 
Vaš Gastronomad Rene Bakalović
 

Dnevnik Gastronomada by Rene Bakalović powered by Gastroposao.eu

Jeffrey Vella najplodniji umjetnik u Zagrebu

 

Dnevnički zapis 07. travanj 2017.

Jeffrey Vella najplodniji umjetnik u Zagrebu

 

Chef Jeffrey Vella je doplovio u Hrvatsku prije gotovo desetak godina, pa je na kratko otplovio, i vratio se.  Slobodno možemo reći da je najplodniji umjetnik u Zagrebu u gastronomskom i širem smislu

 

Svakih dvadeset dana postavljam novi jelovnik, iznenadio me Jeffrey Vella dok mi stolu prinosi najnoviju kreaciju, kobase od tunjevine.

Izuzetno jelo: em su prave kobase, em je tunjevina izvrsno ispečena u crijevu pajceka. Divota.

Tek kada sam u trenu smazao kobase shvatio sam da su i vrlo zanimljivo izgledale na tanjuru, pardon u drvenoj kutijici s poklopcem, a na poklopcu krumpirići.

Potom sam se prisjetio Jeffreyeve kuharice u vrijeme dok je bio chef u Esplanadi. Pa da, svako njegovo jelo zanimljivo izgleda.

Kako vrijeme prolazi sve privlačnije i originalnije., ne ponavlja se. Jeffrey sasvim sigurno ima svoj stil i kao kuhar i kao – slikar. Ili bolje rečeno kipar. Ta težnja za kulinarskom “likovnošću” danas se kod kuharskih zvijezda podrazumijeva. Istovremeno u većini slučajeva bolje bi bilo da se wannabe umjetnici za štednjakom okane ćoravog ukrašavanja tanjura. Osobito kad stanu pemzlati reducirane kvasine na tanjuru kao podlozi, ili od tekuće čokolade zavijati arabeske.

Jeffrey, pak, ima što “kazati” svojim izlošcima.

Sada ćemo dakle svakih dvadeset dana u Oranžu  imati novu izložbu. Između dvije postavke u Zagrebu imat će ovaj puta i jednu u Nici.

Elitni restoran koji je osmislio otvara se uskoro, sada Jeffrey za Francuze još uvijek crta. Upravo tako: prije nego što je gotov koncept novog recepta Jeffrey ga u mašti portretira, zatim skicira na papiru i po tom predlošku dovršava na tanjuru. Fotografije pojedinih jela svakako mora u sljedećoj kuharici upotpuniti crtežima Tako će osobitost njegovog stila biti još upečatljivija.

A kada bi objavio svu arhivu bila bi to pozamašna monografija. Pokazuje mi na mobitelu stotine fotografija žarkih kontrasta, ima se što za vidjeti. Polako nazirem njegov “rukopis”. Afektiran izraz taj “rukopis”, ide me na živce, upravo kao i “sljubljivanje”.

 

 

Dakle,  nije rukopis nego kuhopis.

Jeffrey bi najbliže bio pripadnik onog stila kojeg njemački znalci zovu Neue Wilde.

Sa stilom se rodiš, ne možeš ga kupiti, njegov je omiljeni aforizam. Jeffreyev stil svakako određuju oblici namirnica, koje često odabire i prema njihovim intenzivnim bojama.

No taj opis vrijedi i za niz drugih velikih kuhara. Ukrasi su na tanjuru zabranjeni, sve mora biti jestivo, i to je među pametnim kuharima općeprihvaćen stav.  Taj je stav “prepisan” iz stoljeća starog proglasa Adolfa Loosa koji je ukras izjednačavao sa zločinom.

O nasilju gastronomskog ukrašavanja naširoko sam mudrovao s Anom Ugarković dok smo se vozikali susjednim zemljama.

Pokazivala mi je zavućene restorane u Italiji u kojoj se školovala za grafičku dizajnericu. Još je na postdiplomskom u Londonu vjerovala kako će dizajn biti njen poziv.

Zapravo ideju nije izdala. Forme njeguje na tanjuru, ali krajnje suzdržano. Kratko vrijeme nakon povratka iz Londona ponekad je bila i food dizajner.

Dizajnirala je između ostalog torte za japanske slastičare što je ostalo zabilježeno u katalozima posve nalik katalozima kiparskih izložbi.

No onda joj se smučila prevara reklamnih agencija u Zagrebu: pjena za brijanje umjesto šlaga jer “bolje izgleda”. Sada na svojim tanjurima njeguje jela čistih formi, što jednostavnije to bolje. Suzdržanost koja tek na drugi pogled odražava diskretnu eleganciju.

Jeffrey, pak, na tanjuru pripitomljava divljinu prirode namirnica, ali tek toliko da ne pobjegnu sa stola. Između ostalog zato ne propušta niti jedan jedini dan, a da ne ode na Dolac.

Osobito sada u proljeće.

 

Toliko boja i oblika, jasno je da ne može izdržati ni tri tjedna do nove postavke na jelovniku.

 

Vaš Gastronomad Rene Bakalović

 

Dnevnik Gastronomada by Rene Bakalović powered by Gastroposao.eu

Izvrstan hotel je samo onaj koji je više od hotela

 

Dnevnički zapis 06. travanj 2017.

Izvrstan hotel je samo onaj koji je više od hotela

 

U Esplanadi se neprestano promoviraju novi jelovnici, a usput i duh vremena

 
Proljetni menu hotela Esplanade Zagreb

Na šezdesetu obljetnicu tada najuglednijeg jugoslavenskog hotela, zagrebačke Esplanade, pobrojeno je sve bitno što je učinjeno od otvorenja 1925.

Potom su na dnevnom redu bile vizije, što treba uraditi do kraja stoljeća. Nedugo zatim počelo je preuređenje sjeverozapadnog kuta hotela.

Sljedeće 1986. u Zagrebu je osvanula posveta šarmantnom pariškom ugostiteljstvu: Le Bistro.Taj je mali restoran već na prvi pogled bio vrlo simpatičan, no njegov je značaj puno veći, upravo povijesni za naše ugostiteljstvo. Njegov jelovnik bio je recentni popis zanimljivosti globalne kulinarije.

U tom se bistrou dokazaivala nova generacija mladih kuhara koja je tamo i potom u nizu drugih lokala kreirala poticajne gastronomske trendove u Hrvatskoj. Oni su nasljedili i razvijali standarde koji su se uvriježeno nazivali “Esplanadina škola”. Pod tim se nazivom prije svega podrazumjevao profesionalizam koji se nije mogao steći u redovnom školskom sustavu.

Formalna gastronomska akademija nije postojala u našem školstvu neformalna, ali vrloučinkovita je, upravo u ovom hotelu. Naraštaji profesionalaca Esplanade nisu se odmjeravali s okolinom nego sa svjetskim dosezima.

Le Bistro je bio nova epizoda te sjajne kronike.  U njoj su zabilježena i razna posrtanja, ponekad su u hotelu gubili dah. No zasade Esplanade očito su dovoljno duboke da nakon kraćih kriza slijede novi uzleti.

Trideset godina nakon utemeljenja zaključeno je kako Le Bistro opet treba uzdignuti do novih dosega kulinarske izvrsnosti. Sada je to zahtjevnija zadaća nego ikada prije. Zagreb posljednje dvije godine pršti od novih ambicioznih lokala. To je izazov baš pomjeri Le Bistroa.

Jelovnici malog restorana opet su velika priča. Oni ne prate samo godišnja doba nego i sve važne gastronomske sezonske pojave. Proljetni jelovnik upravo je nadopunjen kartom šparoga, pitomih i samoniklih, bijelih i zelenih.

Majstorska radionica Ane Grgić opet je bljesnula. Osim originalnosti i kulinarskog sklada na tanjurima je vidljiv i pomak u količini. Više to nisu gastronomske minijature nego velika jela ne samo u prenesenom značenju nego i doslovno, količinski.

U pozadini cijele priče cijelo vrijeme se razvija fenomen kojeg je najbolje nazvati hotelska kultura. Iskazuje se nizom malih ali pamtljivih gesta direktora hotela i PR službe.

Uobičajeno je da se jelovnici hotelskih restorana predstavljaju medijima na zajedničkim objedima.

Iskorak Esplanade vidljiv je u elegantnim pozivnicama za prijatelje hotela u kojima se pozivaju da sami odaberu društvo i dan kada će iskušati novosti jelovnika.

U devet desetljeća svog postojanja Esplanade nije samo odražavala nego je i stvarala duh vremena,. Tragove nalazimo u literaturi i na filmu.

No zeitgeist, eterični je fenomen koji odlično uspjeva u materijalnom svijetu.

Osobito kada se krijepi izvrsnim jelovnikom.

 

Službena stranica hotela s opisom proljetnog menija

 

Vaš Gastronomad Rene Bakalović

 

Dnevnik Gastronomada by Rene Bakalović powered by Gastroposao.eu

1. svjetsko prvenstvo u pripremanju kotlovine

 

Dnevnički zapis 03. travanj 2017.

1. svjetsko prvenstvo u pripremanju kotlovine

 

Prvenstvo u spremanju kotlovine u organizaciji Rotary kluba Velika Gorica zakazano je za 22.04.2017. u dvorcu Lukavec

 

 

Svjetsko prvenstvo u spremanju kotlovine je humanitarna manifestacija koja promiče tradicijsku gastronomiju.

Sva sredstva prikupljena od prodaje kotlovine bit će donirana Centru za odgoj i obrazovanje Velika Gorica za nabavu opreme za PODRŠKU RANOM DJEČJEM RAZVOJU.

Kotlovina je tradicionalno jelo koje se sprema u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Povijesni izvori tvrde da se prva kotlovina spremala na tim prostorima još u doba starog Rima. Osnova svake kotlovine je svinjetina i kobasice pečene na velikom kovanom tanjuru.

Na dnu tanjura skuplja se zamamni umak.

Recepti za kotlovinu su različiti ovisno o kraju iz kojeg dolaze. I svatko će za svoj recept reći da je najbolji.

Upravo zato je Prvenstvo u pripremanju kotlovine pravo mjesto za dokazivanje najboljih majstora.

Turopolje je poznato po uzgoju autohtone turopoljske svinje.

Sladokusci kažu da se upravo od te svinje priprema najbolja kotlovina.

Plemenita općina turopoljska potiče uzgoj te pasmine, pa će se dio hrane na natjecanju pripremiti upravo od njena mesa. U pripremanju kotlovine natjecat će se ekipe Rotary klubova iz Hrvatske uz goste iz Austrije, Tajvana i drugih država.

Pripremanje kotlovine nadzirat će renomirani gastronomski suciGastronomadi i Rene Bakalović.

No, ni suci neće sjediti skrštenih ruku pa će baš oni pripremiti kotlovinu od turopoljske svinje.

Cijelo natjecanje vodit će Davor Dretar – Drele.

Nakon izbora najbolje kotlovine na redu je ručak kako bi i ostali gosti mogu uživati u delicijama iz kotla.

Kotizacija po jednoj ekipi iznosi 1.000,00 kn.

Više na www.kotlovina.com

Vidimo se 22.04.2017.u Dvorcu Lukavec, Velika Gorica.

Vaš Gastronomad Rene Bakalović

 

 

Dnevnik Gastronomada by Rene Bakalović powered by Gastroposao.eu

Međimurska kobasa Raula Lajtmana

 

Dnevnički zapis 30. ožujak 2017.

Međimurska kobasa Raula Lajtmana

 

Raul Lajtman savršena je ravnoteža njemačke solidnosti (gdje se školovao i radio) i međimurskog kreativnog ludila iz kojeg potiče. Njegova premijerna međimurska kobasa čista je senzacija

Pozvonio mi je vidno razdragani Raul Lajtman u doba dana koji pametni ljudi rezerviraju za gablec/marendu. Uz ponosnu objavu da će uskoro postati otac, a to se desilo upravo u prijelazu s današnjeg dana na sutrašnji – kada se rodila kćerkica Franka.

Prva kobasa, to je priča koju mi povjerava Raul. Nevjerijatno, genijalni kuhar Međimurec koji neprestano propituje nove zamisli i širi gastronomske obzore tek je sada napravio prve autorske kobase i odmah mi ih je donio. Počašćen sam.

Prva međimurska vinska kobasa, volim svoje zemljake vinare, kaže mi Raul. Znam, upoznavao me s njima, uvijek bi veselo završili.

Ključna međimurska sorta temeljna je Raulova kobasičarska tema. Pušipel  (šipon) je u kobasi, i ne u tako malim količinama. Omjer vina i mesa 1 : 4.

Zamišljam Raula dok je u kreativnom zanosu. Povlači se u osamu i alkemija počinje.

Tjedan dana meso prije mljevenja macerira u vinu, uz piment, klinčić, anis, (za svježinu) muškatni oraščić, mažuran  i bijeli papar, (za diskretnu pikatntnost “na afteru”). Ovčje tanko crijevo.

Vratina je temelj mesne priče i onda malo iznenađnje: i 15 posto teletine od rebara, masniji.

Sitnije mljevenje, “šajba na šestici”. Potom prirodno konzerviranje, barenje na niskim temperaturama. Obarene kobasice mogu vakumirane odležaviti do dva mjeseca.

U Međimurju ima odličnih mesara koji bi sigurno željeli pratiti ovu priču.

Ovo je Raulova oda Međimurju. Mala oda, naglašava Raul, ne želi zvučati neskromno. Posvete njegovom zavičaju svako se malo pojavljuju u našim druženjima.

Međimurje je bilo začinska raskrižnica u 19. stoljeću, podučava me Raul. Začini su doazili iz Azije, potom desni krak za Beč, lijevi za Italiju i Francusku.

Međimurje je odisalo moćnim aromama. Prava inspiracija za Raulove kobase. Rustikalna a elegantna.

Kako ih dovesti do happy enda?

Gradele da, srednje jaki žar, pet minuta sa svake strane, objašnjava.

U tavi vreloj, po sedam minuta sa svake strane. Sezona za ovu divotu, po Raulu je od kolinja do početka ljeta. Ljeto nije za klinčić i ostale arome međimurske vinske kobase.

A pratnja? Bijeli hrskavi kruh, senf ili hren, kiseliš svih vrsta. Vrlo različita vina dolaze u obzir, posebice bijela, no čak i frankovka, portugizac, pa i crni pinot.

Ne štedim na komplimentuma, kobasa je senzacionalna.

Planiramo veliku prmociju za međimursko Urbanovo.

I Raul je euforičan, ” ovo je početak mog kobasičarstva”.

 

 

Vaš Gastronomad Rene Bakalović

 

Dnevnik Gastronomada by Rene Bakalović powered by Gastroposao.eu